• INTERVJU: Student Vukan Stojićević – šetnja do Novog Sada

    Poslušajte tekst u audio formatu, vreme trajanja 6 minuta i 37 sekundi.

    Godina za nama, u društvenom kontekstu, dovela je do dubokog preispitivanja vrednosti. Do skora čvrsto utemeljena individualizacija izrodila je, kao logičan odgovor na prezasićenost otuđenošću, – „nas”. Zajednicu ljudi ujedinjenih oko spoznaje da društvo ne sme da izgleda onako kako trenutno izgleda i funkcioniše – u sveopštem sebičluku i oportunizmu. Novosadska tragedija bez presedana, izazvana korupcijom, iznedrila je novu generaciju junaka. Mnogo je onih koji to junaštvo dovode u pitanje, možda baš zbog toga što su antipod svakom junaku ove epohe. Ali danas se nećemo baviti njima. Danas se bavimo jednim od junaka studentskog pokreta, našim Palančaninom Vukanom Stojićevićem. Imaćemo tu privilegiju da na kratko zavirimo u to kako je biti deo studentskih šetnji, koje su postale jedan od simbola pokreta i koje građane dovode do euforičnog stanja, nudeći im tračak nade i katarzičan osećaj pripadnosti. Kako je to uklapati svoj život i studiranje među obaveze koje aktivizam donosi sa sobom. I kako vidi sebe jednog dana – kada zlo vreme prođe. Pratićemo ga slikom i rečju kroz njegovu skorašnju dvodnevnu šetnju od 80 kilometara do Novog Sada, onu koja je prethodila godišnjem pomenu žrtvama pada nadstrešnice.

    Razgovor sa Vukanom Stojićevićem, studentom druge godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, dvadesetogodišnjim Palančaninom i bivšim učenikom Palanačke gimnazije, vodio je naš volonter Aleksa.

    Vukan Stojićević, privatna arhiva

    Šta te je motivisalo da pešačiš?

    Motivacija za šetnju bila je vrlo jednostavna – obeležavanje godinu dana od pada nadstrešnice u Novom Sadu i borba za bolje sutra. Pored toga, motivacija su i moji prijatelji, kolege i ostali saborci sa kojima već godinu dana delim sve prilike i neprilike naše borbe za pravdu. Šetnja je samo jedan vid borbe i odlučnosti ljudi kojima je stalo da se nešto napokon promeni u našoj zemlji i da se skrene pažnja na dešavanja unutar nje. Šetnja je zaista plemenit primer da ljudska snaga i volja mogu da pobede svako zlo.

    Kako su tvoji prijatelji i porodica reagovali na to što pešačiš?

    Moji prijatelji i porodica su veoma srećni zbog mene – malo je reći i ponosni. Bilo je i poneke suze radosnice, dakle, reakcije su bile pozitivne. Njihova podrška mi je najvažnija u svemu ovome i drago mi je što sam okružen takvim ljudima, na koje mogu da se oslonim u bilo kom trenutku. Bez njih verovatno ništa od ovoga ne bih ni mogao da ostvarim. Oni su moj vetar u leđa u svemu što radim.

    Vukan Stojićević, privatna arhiva

    „Šetnja je samo jedan vid borbe i odlučnosti ljudi kojima je stalo da se nešto napokon promeni u našoj zemlji i da se skrene pažnja na dešavanja unutar nje.”

    Kako balansiraš svoje obaveze dok se baviš aktivizmom u okviru studentskog pokreta?

    Vrlo lako – sve se stigne ako se dobro organizuješ. Uglavnom nađem vremena za sve obaveze i aktivnosti, uz dobru organizaciju. Ponekad ipak neke stvari isključuju druge, ali u većini slučajeva ništa me ne sprečava da odradim sve što treba i što sam tog dana zamislio.

    Vukan Stojićević, privatna arhiva

    Vukan Stojićević, privatna arhiva

    Kako si se osećao tokom pešačenja i da li si se ikada preispitivao?

    Ovo mi nije prva šetnja. U februaru sam, uoči Sretenja, prepešačio rutu Beograd–Kragujevac, što je takođe bilo veličanstveno i nezaboravno iskustvo. Tokom te šetnje povredio sam oba kolena, od čega se i danas oporavljam, pa je bilo malo preispitivanja da li krenuti na put ili ne. Ali uprkos svemu, nešto me je teralo da krenem – verovatno moja želja za pravednijim društvom – tako da odluku nije bilo teško doneti. Osećaj tokom šetnje je neverovatan: obuzmu te sreća i mir kada znaš zbog koga i čega šetaš. Samim tim nijedan kilometar nije težak. Umor kao da nestane, a suze i podrška kolega i ljudi koji te dočekuju na svakom koraku, sa zagrljajem i ljubavlju, ne dozvoljavaju ti da odustaneš ili poklekneš.

    Vukan Stojićević, privatna arhiva

    Kako vidiš svoju budućnost nakon svega ovoga?

    Svoju budućnost posle svega ovoga vidim definitivno kao mnogo bolju i svetliju. Ovo vreme u kom živimo je mračno doba – znamo zašto, zbog koga i čega. Zato smo tu mi: studenti, srednjoškolci, građani koji mislimo svojom glavom, imamo kičmu i, što je najvažnije, obraz, da se sa svim nedaćama izborimo.
    Naš narod kaže: „Najmračnije je pred svitanje.” Zato se posle ove borbe ne brinem da će nam svima biti mnogo lakše i bolje. Iz tog razloga treba svi da se uključimo u ovu borbu i izguramo je do kraja.
    I za kraj bih poručio: PUMPAAAAJ!

    Vukan Stojićević, privatna arhiva

    „Naš narod kaže: „Najmračnije je pred svitanje.” Zato se posle ove borbe ne brinem da će nam svima biti mnogo lakše i bolje. Iz tog razloga treba svi da se uključimo u ovu borbu i izguramo je do kraja.”

    Vukanove reči govore upravo o onoj čistoti studentskog pokreta koje smo svi svesni i zbog koje im dajemo podršku i poverenje. Istorija nas uči da su mladi, učenici i studenti često bili pokretači društvenih promena – uprkos sili i ugnjetavanju. Žrtvujući svoje učenje, potencijalne karijere i, pre svega, mladost zarad opšte dobrobiti. Ali da li je to žrtva ili najbolje moguće provedena mladost – puna duše?

    Za kraj ovog razgovora citiraćemo deo teksta portala teologija.net, koji je pisala Fiva Savković, jer on savršeno govori o svemu gore napisanom:

    „Nije lako biti junak našeg doba. Sada, u trenutku kad ovo razmišljanje pišem, deluje da treba oživeti najmanje zrno morala da bi se to postiglo, usred pustih polja nasilno otuđene i obezličene lepote naše zemlje. U izgladnelosti treba nahraniti mnoštvo duša. Treba im vratiti veru u ono što je proglašeno bezvrednim, a to je čitavo jedno polje vrednosti koje ne vidimo uvek golim okom, ali prepoznajemo očima duše i žudno tragamo za njima čitavog života. Nekad skriveno, a nekad javno. Junak našeg doba ove vrednosti izveo je iz anonimnosti na svetlo dana, uz dužno uvažavanje.”

    Vukane – i Palanački studenti, Palančani su vam zahvalni.

    Vukan Stojićević, privatna arhiva

  • Priroda na udaru: divlje deponije

    Po prijavi građana, aktivistkinje neformalne grupe “Očistimo Koloniju” obišle su 18. avgusta 2025. godine potez Šulejićeve ulice – od kraja asfaltnog dela puta do sela Grčac. Tom prilikom pronašle su i dokumentovale veliki broj divljih deponija, koje zauzimaju značajne površine.

    Neke od nelegalnih deponija prostiru se na površinama većim od 10 ari – poput one kod tzv. “Zemlje za Opeku”. Uprkos jasno istaknutom znaku sa natpisom “Privatni posed – strogo zabranjeno bacanje smeća”, cela parcela je, prateći je kružno traktorskim putevima, zatrpana otpadom, pretežno industrijskog porekla. Pejzažom dominiraju kutije od robe, kablovi, šut i delovi enterijera automobila.

    Slični prizori mogu se videti duž cele Šulejićeve ulice ka Goloboku. Otprilike na svakih 300 do 400 metara nalaze se manje ili veće deponije raznovrsnog sadržaja. Pored pomenutog otpada, u velikoj meri prisutni su i stari nameštaj, kao i delovi pokućstva.

    Aktivistkinje grupe “Očistimo Koloniju” sastavile su prijavu sa celokupnim video-materijalom kao dokazom. Dana 20. avgusta 2025. godine predale su je na šalteru Opštine Smederevska Palanka – Komunalnoj inspekciji i Inspekciji za zaštitu životne sredine.

    Do danas, odgovor je stigao jedino od Inspekcije za zaštitu životne sredine. U dopisu se navodi da nadzor i uklanjanje divljih deponija nisu u njihovoj nadležnosti. Prijavu ćemo preformulisati i ponovo uputiti, dok čekamo odgovor onih koji jesu nadležni za ovaj problem.

    Postavlja se pitanje: zbog čega predeo plodne zemlje, izuzetne lepote, istorijskog i kulturološkog značaja – kao što je potez Smederevska Palanka – Golobok, sa arheološkim nalazištem Medvednjak i brojnim zaseocima – služi kao divlja deponija? Da li je u pitanju sistemski nemar? Ili su krivi sami građani? Ili smo zarobljeni u kombinaciji oba uzroka – nedostatka sistemskih rešenja i snalažljivosti neodgovornih građana i industrijalaca u rešavanju viška otpada?

    Kako god bilo – posledice trpimo svi, a najviše strada ono što nam je povereno na čuvanje: priroda.

    Šulejićeva ulica i njena okolina mogle bi s pravom da se nazovu stazom zdravlja. Reč je o idealnom prostoru za rekreaciju biciklista, trkača i šetača.

    Da li dovoljno poštujemo svoje nasleđe i brinemo o svojoj opštini? Ako sudimo po stanju u Šulejićevoj ulici i zemljanom putu koji vodi ka Goloboku – odgovor je, nažalost, ne.

  • Otkrivene nelegalne deponije životinjskog otpada


    Aktivistkinje neformalne grupe građana “Očistimo Koloniju” iz Smederevske Palanke, otkrile su nelegalnu deponiju životinjskog otpada na teritoriji ove opštine. Tokom obilaska terena u potrazi za divljim deponijama, na osnovu dojave građana, naišle su na parcelu na kojoj se nalaze dve rupe okvirnih dimenzija 30 kvadratnih metara u kojima su pronađene životinjske kosti, iznutrice i drugi ostaci. Jedna rupaispunjena je do vrha životinjskim ostacima dok je druga delimično ispunjena.

    Prema svedočenju jedne od aktivistkinja, iz rupe se širi nesnosan smrad, zbog čega postoji opravdan strah od širenja zaraza i ugrožavanja zdravlja ljudi i životne sredine. U neposrednoj blizini nalazi se Kudrečki potok koji se uliva u jezero Kudreč. Prve kuće locirane su na okvirno pet stotina metara od pronađene deponije.

    Meštani tvrde da pojedine klanice iz Smederevske Palanke i okoline otkupljuju poljoprivredno zemljište na različitim lokacijama i u iskopane rupe odlažu životinjski otpad. Kada se rupa napuni, zatrpavaju je zemljom, potom iskopavaju novu i na taj način nastavljaju praksu, iako bi tu vrstu otpada zapravo trebalo odlagati u spalionicama predviđenim za te svrhe.

    Aktivistkinje upozoravaju da ovakva praksa verovatno nije usamljen slučaj i da slične deponije postoje širom Srbije! Od nadležnih institucija traže hitnu reakciju, zatvaranje i sanaciju ovakvih lokacija, kao i strože kontrole klanica i drugih proizvođača animalnog otpada.

    Povodom ovog slučaja, aktivistkinje iz grupe “Očistimo Koloniju” podnele su više prijava opštinskoj inspekciji za divlje deponije, kao i policiji, zbog sumnje da ovakve deponije izazivaju opštu opasnost i da se iza ovakvih aktivnosti krije organizovana grupa.

    Ne govorimo ovde o nesavesnim pojedincima, već o sistematskom i nepropisnom odlaganju životinjskog otpada koje traje godinama. To ugrožava zdravlje ljudi, kontaminira zemljište i podzemne vode, potencijalno može izazvati ozbiljnu zarazu – poručile su aktivistkinje.

    One apeluju na nadležne organe da hitno reaguju, sprovedu detaljnu istragu i utvrde odgovornost svih koji stoje iza ove prakse. Takođe naglašavaju da problem ne može biti rešen bez sveobuhvatne državne strategije za tretman animalnog otpada i kontrole rada klanica i mesoprerađivačkih pogona.

    Kako ocenjuju, ukoliko se ovakvi slučajevi na teritoriji naše opštine nastave ignorisati, posledice po životnu sredinu i zdravlje ljudi mogle bi biti nesagledive.